Natrag
I ekipa, kaj je? Gdje su vam zelene majice? – pita Zeleni žabac, onako, malo svisoka. „Kak to misliš, zelene majice?“. „Pa danas akcija Zelena čistka diljem Hrvatske i fora je staviti na sebe nešto zeleno. Ali vidim da vas to baš i ne zanima…“ – pomalo bahato objasni on. A kaj se ti sad tu šepuriš, kao da si ti znao. Slučajno si čuo, a pošto u ormaru ionako nemaš ništa drugo nego zeleno, nisi ni mogao promašiti“.
„A… možemo i mi koji smo drugačije boje nešto napraviti da ljude osvijestimo o važnosti očuvanja okoliša?“. „Pa naravno da možemo!“ – ubaci se Onaj smeđi. Ipak je on najveći mudrac među njima pa uvijek zna sve objasniti. „Gledajte, neki ljudi još uvijek misle da su klimatske promjene izmišljotina i da se to uopće ne događa“. „Ali…“ gorljivo se iz petnih žila digne na nožice Bubamarac. „Znam, znam, ni meni nije jasno, ali evo, neki ljudi jednostavno ne žele vidjeti što se oko njih događa. Oni još uvijek misle da svo to smeće koje proizvode, svo to zagađenje koje ide u zrak…da to ne radi nikakvu štetu. A mi sami najbolje vidimo da to nije tako“
„A što mi možemo učiniti da se to promijeni? Mislim, mi smo samo male životinjice, kukci, tko nas uopće primjećuje?“ – rezignirano će Bubamarac. „Uvijek se može nešto napraviti. Možda jesmo mali i mnogima neprimjetni, ali i naš trud je važan!“ – ubaci se marljivi Mravac pritom već sastavljajući u glavi plan čišćenja livade od raznih papirića i opušaka. „Ja sam premalen da sam očistim cijelu livadu, ali ako se svi zajedno skupimo to neće biti problem“.
„Hmmm, ti možda jesi neprimjetan, niš ne velim, ali ja sigurno nisam. Pa pogledaj ti ovo moje prekrasno perje, taj divan kljun… Pa tko bi mogao odoljeti takvoj eksploziji boja?!“ – počne se hvalisati Plavi ptić. „Hej, hej, ajmo se malo vratiti na temu, može? Da budemo korisni i učinimo nešto za Majčicu Prirodu, ha?“ – smiruje strasti Bubamarac. „OK, OK, u pravu si. Ja mogu pokupiti kljunom ono što Mravac i njegova ekipa ne bude mogla sama. Kvragu, pa nečemu mora taj krasni, narančasti kljun poslužiti! Osim divljenju, naravno“
I tako su svi krenuli s planovima tko će što čistiti, samo je Opasna žaba stajala po strani. Izgledala je nekako tužno i zabrinuto. „A što je s tobom? Zašto si ti tako snuždena?“. „Ma… kad slušam sve to o klimatskim promjenama i kako neki još uvijek ne vjeruju u štetne posljedice… sjetim se da sam i ja nekad bila jedna od njih. I ja sam bila lijepa i zelena, a vidite me sad. Da, možda jesam atraktivna i zanimljiva, ali… nisam više zdrava kao nekad. Da se barem nikad nisam kupala u tim kemikalijama!“. „Ajde, bit će sve u redu. Pogriješila si, ali si se vratila na pravi put. Evo, svojim primjerom najbolje možeš drugima pokazati da nikad nije kasno za povratak prirodi.
Radili su marljivo cijeli dan, naravno, na čelu s Mravom. „Vidi ga kak je sretan, konačno je došao na svoje“ – čuli su se komentari između travčica. Rekao bi Plavi ptić da sad konačno svi izgledaju kako treba jer su pozelenili od napornog rada, ali isplatilo se. Livada je bila čista kao suza, a jedino šareno što se naziralo u mladoj zelenoj travi bile su ljubičice, jaglaci i pokoja tratinčica.
„Uspjeli smo! Vidite one klince kako se veselo igraju na našoj livadi, sad je čista i lijepa!“
Navečer prije nego što je utonula u san, Opasna se okrene prema Zelenom i kaže: „Znaš, bilo je naporno danas, ali…baš je dobar osjećaj napraviti ovako nešto, zar ne?“. „Je, slažem se. Mogli bi češće ovako. A i naša bedarca bolje izgledaju ovako utegnuta od kretanja, umjesto da samo lješkarimo na suncu“. „Ha, ha, mislila sam da nećeš primjetiiti 😉
