Natrag
Nakon što je konačno stiglo pravo sunčano poljeće naši junaci su cijele dane provodii vani, na otvorenom. Skakali su, kupali se, sunčali… a neki su (pogodite tko) naravno i radili. „Ljeto, ljeto, joj kako obožavam ljeto!“ – vikao je Zeleni žabac dok ga je Opasna hladila velikim lopočem nakon što je sav premoren od skakanja u baru ostao ležati na travi kako bi malo došao do daha.
„Nije ljeto, kalendarski smo još uvijek u proljeću.“ – ispravlja ga Onaj Smeđi znakovito podižući kažiprst u zrak. „Joj, daj, kakve veze ima, vidiš da je vruće i da se kupamo. Dakle, što se mene tiče, ovo se može zvati ljeto!“ – odbrusi mu Zeleni pomalo ljut što taj Smeđi uvijek mora biti tako uštogljen. „Kako hoćeš, ali mislim da se ta vaša „ljetna“ zabava uskoro bliži kraju.“ – odgovori mu Smeđi. „Kako to misliš?“ – začuđeno se uključi u razgovor Plavi ptić nakon što je ljenčareći na grani starog hrasta upravo pojeo posljednjih nekoliko sjemenki od ručka.
„Vidite one oblake? Približavaju nam se prilično brzo, a ne čini mi se da nose nešto dobro sa sobom.“ „Daj, Smeđi, nemoj biti takav paničar! Pa što nam može biti od malo kiše? Barem će mi isprati krilca od peludi i prašine.“ – reče Bubamarac ni ne sluteći koliko je Onaj smeđi zapravo bio u pravu. „Ne znam, ne znam, po meni je pametnije da se polako vratite u svoje domove, a vi kako hoćete. Ja sam vas na vrijeme upozorio.“ U taj čas podignuo se jak vihor i otpale latice sa cvjetova odlepršaju visoko u zrak plešući u vrtlogu sad lijevo sad desno. „Ajde, sklonite se, kiša će svaki čas! A budući da je danas bilo sparno moglo bi biti i tuče.“ „Ma daj, ovo je baš zabavno, vidi kako me vjetar nosi amo-tamo, hahaha! Ko da sam na vrtuljku!“ – počne se smijati Bubamarac. „Ah, konačno malo osvježenja!“ – zadovoljno uzvikne Opasna dok je u isto vrijeme nošen snažnim vjetrom Plavi ptić radio najluđe akrobacije u zraku. „Ma bit će tebi zabavno kad te vjetar odnese i zabiješ se u drvo…“ – promrmlja u sebi Smeđi te odmahne rukom odustajući od pokušaja da ih urazumi. Trajalo je to tako još nekih desetak minuta kad odjednom počne kiša. Isprva kap-dvije, pa malo jače i na kraju – pravi pljusak. Samo koji trenutak kasnije pokazalo se da je Smeđi bio u pravu – počela je padati tuča! I odjednom nikome više nije bilo zabavno. Požurili su prema svojim domovima, međutim bilo je kasno. Tuča je padala sve jače, a vjetar je nemilosrdno puhao lomeći grančice na stablima i stvarajući pijavice.
„Upomoć, upomoć!“ – vikao je Bubamarac dok ga je snažan vjetar nosio sve dalje, a nije mu mogao pomoći ni Plavi ptić. Vjetar je bio toliko snažan da je i njega nekontrolirano nosio. Ping, peng, pong – čulo se dok je tuča udarala o tlo, a mnogi komadi pogodili su i kljun Plavog ptića. Kako i ne bi kad je njegov kljun tako velik. Zeleni se za to vrijeme borio s bujicom koja ga je nosila sve dalje, pa iako je dobar plivač teško je dolazio do daha. Opasna se uspjela na vrijeme izvući iz bujice, ali mogla je samo plakati i gledati kako voda odnosi Zelenog. Napokon, uspio se uhvatiti za rešetku nekog šahta. Čvrsto se tako držao dok su mu plivaće kožice na nogama vibrirale pod naletima snažnih vodenih struja. No, što je s Bubamarcem i Plavim ptićem? „Upomoć, upomoć!“ – čulo se sve slabije i slabije, ali ipak još dovoljno glasno da ih čuju Onaj smeđi i Crni mrav. Smeđi natakne svoje naočale na nos i izjuri van da vidi što se događa. „O, Bože, pa ovo je strašno! Ubit će ih vjetar i tuča! Brzo Crni, ti si snažan, molim te, možeš li što učiniti da ih spasimo?“ Nije trebalo ništa više reći, Crni je već jurio prema Bubamarcu i Plavom ptiću.
„Dečkiiiii, uhvatite se za ovo uže, ja ću vas odvući na sigurno!“ Plavi ptić uspije uhvatiti uže od prve, ali Bubamarac kojeg je vjetar sve jače njihao, to nikako nije mogao. Konačno, kad se i njemu malo sreća osmjehnula, zadnjim snagama uspije se uhvatiti za Ptićev rep te ih Mravac krene snažno vući prema starom hrastu. Nadmravljim snagama uspio je u tome te se Bubamarac i Plavi ptić konačno nađu na sigurnom.U međuvremenu se i Zeleni žabac nekako uspio dokopati tla te i on iscrpljen dotetura do hrasta. Opasna ga je već tu čekala, sva uplakana i preplašena. Kad ih je vidio tako sve na okupu, mokre, iscrpljene i natučene Smeđemu se naočale zarose od suza radosnica. „Prijatelji moji! Kako ste me samo uplašili! Sva sreća da je Mrav stigao na vrijeme.“ – izgovorio je drhtavim glasom. „Ma nije to ništa, to je za mene mačji…ovaj, mravlji kašalj!“ – našali se Mravac glumeći hrabrost iako su mu ticala još uvijek titrala od straha i uzbuđenja.
„I? Što smo danas naučili?“ – upita Zeleni preduhitrivši Smeđeg. „Uvijek treba slušati Smeđeg, on zna najbolje!“ – kao da su se dogovorili kažu svi uglas. „No, neću biti lažno skroman, zaista ste me trebali poslušati.“
I dok se vani još samo ponegdje čuo pokoji tup udarc tuče o kakvo drvo ili kamen, u toplini starog hrasta naši su junaci sanirali posljedice svoje nepromišljenosti. Bubamarac je slagao svoja krilca u početni položaj, Ptić je sa užasom brojao tek poneko preostalo pero na nekad bujnom repu i bolno jauknuo svaki put kad bi slučajno dotaknuo svoj natučeni kljun. Zeleni je također stavljao obloge na čvoruge koje je zaradio od tuče, najviše po glavi, ali najgore je, prema njenom mišljenju ipak prošla Opasna. Zašto? „Meni se rastopila sva šminka. Pa jel vi znate koliko je teško jednoj žabi doći do kvalitenog rumenila i maskare?!“ – povikala je histerično. Svi su prasnuli u smijeh,a ubrzo potom i utonuli u carstvo snova. Što li su samo mogli sanjati nakon tako uzbudljivog dana? Hmmm…možda uskoro i saznamo 😉
